Kaplan Burovic

Home » Tekstovi Kaplana Burovica » HIPOKRIZIJA SUŽIVOTA

HIPOKRIZIJA SUŽIVOTA

U vezi pretendiranja za idiličan suživot Albanaca sa Crnogorcima –

U listu VIJESTI, Podgorica 29. jun 2008, str. 7, objavljen je članak Samira Androvića pod naslovom “Krš prečvrst za krst”. Iako je članak kratak (da se skupi ne bi izašao duži od kolone ipo lista!), ništa manje već 4 puta se naglašava da u Crnoj Gori, konkretno u Ulcinju, vlada međuvjerska i međuetnička tolerancija. Misli se na toleranciju između mještana Crnogoraca i albanske dijaspore (emigranata). Prvi put to nam kaže sam autor članka, koji pretendira da Ulcinj “baštini mđjuvjersku i međunacionalnu toleranciju”, da u njemu vlada “gotovo idiličan suživot”. Drugi put nam to kaže gradonačelnik Ulcinja Gzim Hajdinaga (musliman, po nacionalnosti Albanac), koji – naređujući da se skida krst (koji tretira ne samo kao hrišćanski symbol, već i kao crnogorski symbol!) – kaže da se u Ulcinj “s pravom slovi za primjer međuvjerske i međuetničke tolerancije”. Treći put nam to ponavlja Genc Nimanbegu (musliman, Albanac), koji – gledajući svojim očima kako se ruši krst – pretendira da u Ulcinj imamo “miran suživot”. I četvrti put nam time pepeli oči poznati veliko-albanski ekstremni nacionalista i šovinista Ismet Karamanaga (musliman, izjavljuje se po nacionalnosti Albanac), koji pretendira: “Ulcinj je grad koji je primjer međuvjerske i međunacionalne tolerancije”.

Da vidimo kako se ova tolerancija manifestirala kroz vjekove.

Kad su ovi muslimani stigli u Ulcinj 1571. godine (sa turskim okupatorima marširali su na Ulcinj i naši i albanski renegati i arnauti-najamnici iz najudaljenijih krajeva, iz Hercegovine i iz Južne Albanije!), ne samo što su porušili sve crkve i manastire, gradeći na njihova mjesta svoje džamije i teće-a, već su i naše stanovništvo Ulcinja ili poklali, ili prodali kao roblje po tržištima Balkana, Azije i Afrike. Da ne govorimo o moštima Svetoga Save, koje nam upravo ovi muslimani spališe na Vračaru, pred Beogradom: predvodio ih je Albanac Sinan Paša!

Za svo vrijeme turske okupacije Ulcinja nije dozvoljeno da se izgradi (niti da se obnovi!) nijedna crkva, sve do 1865., kada je intervencijom-pritiskom od velikih sila dozvoljeno da se u Ulcinj podigne prva i jedina pravoslavna crkva Sv. Nikola (pod nivo zemlje, da joj zvonik ne bude visočiji od njihovih minareta, i pod Bijelom Gorom – van grada i varoši, da paše, begovi i age u grad ne čuju ni odjek njenih zvona!). Vjerska diskriminacija je bila očigledna za sve, sem za sljijepce, licemjere i bezobraznike.

Poslije oslobođenja Ulcinja, kad je sunce Turske Imperije i islama u ovim prostorijama zašlo, muslimani su bili ti, koji su najprljavije (bez presedana u istoriji čovječanstva!) oskrnavili Sabornu crkvu Sveti Nikola pod Starim gradom, a musliman je i Nail Draga (izjavljuje se i za Albanca, iako to nije!), koji nam svakako falsifikuje istoriju albanskog naroda sa namjerom da ga huška protiv hrišćana uopšte i protiv Crnogoraca posebno, pa nam pretendira da oni – Albanci – “nikada nisu poznavali-priznavali” naše svece, pa ni Svetog Vladimira. Kao on je i pomenuti Ismet Karamanaga, koji dan-danas osporava pripadnost crkava Staroga grada pravoslavnim Crnogorcima! I ne samo to!! Ovi Albanci osporavaju Crnogorcima i pripadnost teritorija njihove Crne Gore!!! (Opširnije o ovome vidite članak akademika, prof. dr Kaplana Burovića “OD FALSIFIKOVANE ISTORIJE DO PRISVAJANJA TERITORIJE”, objavljen u listu TABLOID God. V, Br. 161, Beograd 21.08.2008.)

Činjenica je da su pojedini muslimani Ulcinja, posebno oni crnogorske nacionalnosti, demostrirali i idiličnu vjersku toleranciju kroz vjekove i, posebno, poslije oslobođenja Ulcinja (kumovali su jedni drugima, pa su se i pobratimili!), naročito poslije Drugog svjetskog rata, kada su preko ateizma stigli do najnovijih društveno-ideoloških ubjeđenja, pa su se i ženili sa hrišćankama, pa su i dali svoje kćeri hrišćanima. Ali, kako kažu Ulcinjani, jedna lasta ne čini proljeće. Sem toga, aktuelno, u Ulcinju se svakako persekutiraju i proganjaju, zlostavljaju upravo ovi Ulcinjani, koji su bili za stvarnu vjersku toleranciju, integriranje i slivanje. Hoćete li njihova imena? Koliko za primjer apostrofiram samo tri: Dževdet Resulbegović, Idriz Tulić i Kaplan Burović. Sva tri crnogorski muslimani. Ne osporavamo da ovakvih primjera imamo i među necrnogorskim muslimanima, pa i među albanskim.

Što se tiče međuetničke tolerancije, sve do oslobođenja Ulcinja (1880), kad je počelo nacionalno buđenje Albanaca, ne može se govoriti ni o toleranciji, niti o intoleranciji. Poslije oslobođenja Ulcinja od turskog ropstva ovu su “idiličnu toleranciju” pripadnici albanske dijaspore u Ulcinju manifestirali preseljavanjem preko granice – u Tursku. Ono malo Albanaca što ostade, odmah – sa nacionalnim buđenjem – poče i nacionalnu intoleranciju. U toku Prvog svjetskog rata, albanski frančeskanac padre Jak Salči, interveniše kod okupatorskih vlasti da se iz ulcinjske škole izbaci srpski jezik i unese albanski, a u toku Drugog svjetskog rata, ovi Albanci, ne samo što su zatvorili srpsku školu u Ulcinju, već nisu dozvolili pravoslavnoj crnogorskoj djeci da uče ni na njihovom jeziku, albanskom, dok su djeci crnogorskih muslimana dozvoli da uče na albanskom jeziku pod uslovom da se izjave za Albance. Lično albanski fašista Cafo-beg okuplja na poluostvcu Ratislava sve odrasle Crnogorce pravoslavne vjere da nad njima izvši pogrom, da ih strelja. Spašeni su hitnom intervencijom komunističke partijske organizacije i lično Crnogorca muslimanske vjere Selim-bega Resulbegovića, svima poznat sa nadimkom Beg-Bulji. U toku Drugog svjetskog rata jedan je drugi Albanac oskopljavao hriscanske Crnogorce, da se ne bi mnozili, dok je Crnogorke silovao da bi im rodile njihova kopilad. Ovo je cinjeno i poslije rata, sred Tirane!!!

U toku rata ovi su se Albanci skoro en bloc ujedinili sa italijanskim fašističkim okupatorima, kličući super Ve-e-elikoj Albaniji. I jedna mala grupa Albanaca, koja se ujedini sa Narodno-oslobodilačkom borbom jugoslovenskih naroda, prvih dana kapitulacije fašističke Italije izda našu borbu i pređe na strani njemačkog fašističkog okupatora. Čast nekim retkim izuzecima! Albanci su kroz vjekove bili isučena sablja okupatora Balkana, njihovi vojnici i arnauti. Albanci su i u istoriji ušli kao arnauti-najamnici. Oni su u toku rata pljačkali, palili i žarili naše kuće! Oni su nas i batinama ubijali po zatvorima!! Oni su nas i streljali!!! Eto, ovo smo, gospodine Saimire, “baštinili” na polju međunacionalne tolerancije sa Albancima!

Poslije Drugog svjetskog rata, sa razgaranjem nacionalističkih stremljenja albanskog naroda uopšte, razgara se i intolerancija ovih Albanaca u Ulcinju i na sve strane Crne Gore, pa i Jugoslavije. Što su tolerantniji bili Crnogorci, to su sve intoleratniji postajali ovi Albanci. Evo da spomenemo samo jedan primjer njihove aktuelne monstruozne intolerancije.

Ulcinjanin akademik, prof. dr Kaplan Burović, po vjeri musliman, a po nacionalnosti Jugosloven, porijeklom Crnogorac, borio se na strani albanske dijaspore Ulcinja i čitave Jugoslavije, za njihova ljudska i nacionalna prava kao niko drugi. Ni sami Albanci se nisu borili za ta svoja prava kao i koliko on, smjelije od njega, samopregornije od njega. On im je branio školu na albanskom jeziku u Ulcinju. On im je učio djecu na albanskom jeziku bolje i zdravije od njihovih, albanskih učitelja. On im je i pisao na albanskom jeziku: prije više od pola vijeka poklonio je albanskoj književnosti remek djela, koja su dan-danas nedostižna od albanskih pisaca, kako u umjetnickom, tako i u ideološkom pogledu. Njegova poema BOJANA je prvo disidentno djelo albanske književnosti, a njegov roman IZDAJA sami su Albanci proglasili za remek-djelo albanske proze svih vremena. Između ostalog i zato je uhapšen i krivično kažnjem u Jugoslaviji, dok su mu ovi Albanci, u znak zahvalnosti, izašli kao svjedoci UDB-ine optužnice, lajući protiv njega onako kako su ih udbaši instruirali! Po izlasku iz jugoslovenskog zatvora on bježi za Albaniju, gdje ga ovi Albanci persekutiraju svakako. I pored persekutiranja, on se i tamo probija i afirmira kao najveći savremeni književnik Albanije, eklipsirajući i miljenika-rođaka Envera Hodže, književnika Ismail Kadare, što je u posljednje vrije priznao i najveći savremeni albanski intelektalac dr Abdi Baleta, eks-ambasador Albanije pri Ujedinjenim nacijama. I ovo je jedan od razloga što ga i tamo hapse i kažnjavaju na 43 godina monstruoznog zatvora, pa više puta pokušavaju da ga i fiziški likvidiraju, dok su mu porodicu razorili, a djecu masakrirali. Između ostalog Akademika Burovića su kaznini na 10 godina zatvora i zato što se usudio da izjavi da je po nacionalnosti Jugosloven, a ne Albanac!!! Niko se u Albaninji nije borio kao on i koliko on za slobodu i demokratiju, pa su ga zato i u zatvorskim ćelijama proglasili za Mandelju Albanije.

Kad je izašao iz albanskog zatvora i stigao u Švajcarskoj, tamošnji Ulcinjani (svi muslimani, koji pretendiraju da su i Albanci!) proglasili su ga za doživotnog počasnog člana i pretsjednik svog kulturno-prosvjetnog udruženja, a kad je stigao u Ulcinj, predložili su mu i položaj gradonačelnika, pa da mu i dobrovoljnim prilozima izgrade vilu na obali mora, sve misljeći za njega da se odnarodio, da je porekao crnogorsku nacionalnost i da je kao i oni, nacionalistički, šovinistički i rasistčki nastrojen. Iako na ovom svijetu Akademik Burović nema ni kolibu, iako je u Švajcarskoj na listi siromaha i živi od švajcarske milostinje, odbio je položaj gradonačelnika, pa i vilu. Tada su kod ovih Albanaca stigle instrukcije SIGURIMI-a (albanska tajna politička policija!) i jugoslovenske UDB-e, pa su počeli da ga sataniziraju. Ne samo što mu oduzeše položaj doživotnog pretsjednika pomenutog udruženja, već ga i izbaciše iz tog udruženja, jer – u ime “idiličnog suživota” – oni u tom njihovom “kulturno-prosvjetnom” udruženju ne primaju nijednog Crnogorca. Preko štampe su izjavili da je Akademik Burović jedini među svim uhapšenicima Envera Hodže (moguće i Josipa Broza Tita!) koji je zaslužio hapšenje, pa i teroriziranje (!!), i masakriranje (!!!). Preko štampe su ga proglasili i za personna non grata ne samo u njihovoj Albaniji, već i u njegovoj domovini – Crnoj Gori – i svuda po svijetu. Intervenisali su i kod švajcarskih vlasti da mu skinu status političkog emigranta i da ga proteraju! Intervenisali su i kod njegove rođene braće da ga otjeraju iz kuće!! Intervenisali su i kod njegove rođene djece!!!

Ne samo albanske izdavačke kuće, već ni izdavačke kuće albanske dijaspore, ne objavljuju mu nijednu knjigu. Intervenišu i kod nealbanskih izdavačkih kuća da mu ne objave ništa. Pa i u periodičnoj štampi! Lično njihov Ismail Kadare, preko štampe, pozvao je sve RTV da mu ne daju ni mikrofon! Iz Ulcinja su ovi Albanci intervenisali i u list POBJEDA da se reportaža o njemu ne objavi.

I pored svestrane sabotacije, Akademik Burović je do sada objavio oko 100 knjiga, pjesama i poema, pripovijedaka i novela, romana, značajnih publicističkih ostvarenja i, preko svega, nekoliko knjiga super-značajnih naučnih studija i otkrića, kojima se svijetski afirmirao kao najveći savremeni balkanolog i albanolog. On je mnoga djela posvetio Ulcinju i ulcinjskim problemima. Apsolutno nijednoj njegovoj knjizi ovi Albanci nisu učinili promociju (sprecavaju u tome i Crnogorce!), dok su u isto vrijeme promovisali djela neulcinjana, pa i takva, koja nemaju nikakve veze sa Ulcinjem, koja nemaju ni umjetnickih niti naucnih vrijednosti, ali jeste – propagandiraju super Ve-e-eliku Albaniju. Pozvali su i Ismaila Kadarea i sve moguće enverovske književnike, veliko-albanske šoviniste i rasiste, anti-Crnogorce, pa su im priredili i svečane dočeke, kokteje i večere. Akademika Burovića su izbacili i iz njihovih programa književnosti, gdje su ga bili uveli, misljeći za njega da je Albanac i njihovih veliko-albanskih stremljenja! Isključili su ga i iz njihovih antologija!! Da mogu ispisali bi ga i iz liste građana Ulcinja!!!

Očigledno je da je ovim Albancima tijesno kad god vide Akademika Burovića ulicama Ulcinja.

To nam je ovog leta dokazao i pomenuti gradonačelnik Ulcinja, koji, kad ga vidio u hodnik Opštine, razrogačio je oci ni da je vidio bauka, hitno mu okrenuo leđa i pobjegao baš kao od đavola, od samog Satane. A kad on bježi od Akademika Burovića, možete zamisliti kako se ponašaju drugi Albanci.

Bestijalna mržnja Albanaca uopšte i posebno Albanaca Ulcinja za Akademika Burovića je neosporna i bez precedana u istoriji čovječanstva. Opet – čast izuzecima u Ulcinju, u Albaniji i širom svijeta!

Ali zašto ovi Albanci mrze Akademika Burovića?! U ime “idiličnog suživota”, za koji se pretendira, na koji nam se klinju i preklinju, ili u ime njihove tradicionalne i dokumentirane, bestijalne, besprizorne mržnje prema svemu što nije albansko, posebno prema svemu što je slovensko, srpsko, crnogorsko, makedonsko?!

Kako rekosmo, Akademik Burović je izjavio da nije Albanac. Čim su se ubjedili ovi Albanci da je stvarno izjavio to, odazvali su se vođama albanske mafije za frontalni napad na Akademika, za nemilosrdnu i besprincipijelnu borbu protiv njega, za njegovo sataniziranje preko svih medija lažima i klevetama, i najabsurdnijim. A kad su saznali da on objavljuje i čitave knjige, kojima dokazuje da Albanci nisu ni autohtoni, niti Iliri, ponajmanje Pelazgi, tada su se razbijesnili protiv njega, pa su pozvali i preko interneta svoje junake da pođu u Ženevu i da ga ubiju. Da, da ga ubiju!!! I izvršili su na njega nekoliko atentata, pa i sred Ženeve, i sred Ulcinja, na očigled svijeta, na očigled Crnogoraca, pa i na očigled njegove braće, po krvi, ali ne i po vjerskim, nacionalnim i društveno-političkim ubjeđenjima i stremljanjima!!! Jedan mu je od ovih Albanaca i preko interneta opjevao – i opelo. Primjeri ovi bez presedana u istoriji čovječanstva. Za što nam svjedoči sve ovo? Za miran suživo i toleranciju?!

Ovi Albanci su spremni na “idiličan suživot” sa onim Crnogorcima, koji ne vide ništa dalje od svog nosa, posebno sa onima koji su spremni i da se albaniziraju. Spremni su na taj suživot i sa onima koji, iako što vide, razumiju, prave se da ništa ne vide i ništa ne razumiju, pa dozvoljavaju ovim Albancima da albaniziraju i Crnu Goru, i Crnogorce, ne samo one muslimanske, već i ove hrišćanske vjere, preko svega i da nam Crnu Goru fašistiziraju, slaveći svoje albanske fašiste, kao – konkretno – ratnog zločinca Cafo-bega, čije su ime dali jednoj od glavnih ulica Ulcinja, i – istovremeno – persekutirajući, proganjajući i zlostavljajući crnogorske sinove Ulcinja, koji su svojom krvlju oslobodili Ulcinj, koji su položili i svoje živote za slobodu i demokratiju u Ulcinju, boreći se upravo protiv Cafo-bega i njemu sličnih.

Sa Crnogorcima kao Akademik Burović, koji se usuđuju da stigmatiziraju njihove protuustavne i protuzakonske postupke, koji ovim Albancima demaskiraju zločine, falsifikate, satanske namjere i planove za rasparčanje Crne Gore (da bi njenim teritorijama stvore njihovu super Ve-e-eliku Albaniju!), oni nemaju ne “idiličan suživot”, već ni najobičniji.

Koliko su iskreni ovi Albanci za miran suživot, za međuvjersku i međuetničku toleranciju, vidjeli smo kroz vjekove, i ponajbolje vidjesmo to posljednjih decenija u Srbiji (Kosovo i Metohija!) i u Makedoniji. Vidimo to i u Albaniji, gdje dan-danas pripadnici srpsko-crnogorske nacionalne manjine nemaju na svom jeziku ni bukvar! Albanskim zastavama i klicanjem za albanske teroriste Kosova ulicama Ulcinja (i Crne Gore!), posebno spomenikom, koji su im podigli sred Ulcinja, oni su nam jasno i glasno rekli za kakav su suživot sa nama, Crnogorcima. Zato, neka se mane svih njihovih licemjernih nastojanja da nam pepelje oči, jer ih od vremena znamo, od vremena ih poznajemo ko su i šta su, šta snivaju, šta planiraju i spremaju njihovim zakljetvama za navodni miran i idiličan suživot


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: